Nakon mnogo godina naš ponovni susret dogodio se krajem siječnja 2020. na jednoj likovnoj koloniji gdje se tijekom rada dogodila naša prva spontana suradnja. U mahu ushićenosti spomenule smo kako bi zaista jednog dana mogle ostvariti sličnu likovnu suradnju.

​

Ubrzo, užurbani svijet je naglo usporio. Pojavila se pandemija i životne okolnosti su se poprilično brzo promijenile. Tim spletom okolnosti, ideja suradnje dobila je svoju priliku i započela sredinom travnja. Svaka od nas napravila je 50-tak radova na kojima smo, s obzirom na osobni način izražavanja, ostavile svoj karakterističan trag na papiru. Jasmina svojim kolorističkim pristupom, dok se Andrein rad svodio na linije i oblike.

​

Zbog pridržavanja epidemioloških mjera opreza, suradnja se svodila na međusobno slanje fizički izvedenih radova putem pošte. U iščekivanju pošiljki bile smo u potpunoj neizvjesnosti. Nismo imale nikakav prethodni uvid kako naši radovi izgledaju. Svojim vlastitim likovnim doprinosom odnosno dovršavanjem „tuđeg“ rada događala se komunikacija i kao takva ostala je zabilježena u svakom pojedinačnom radu. Nakon izvedbe radova nastavak naše komunikacije aktivnije se odvijao preko telefona, e-maila te nekih aplikacija. Slijedilo je kombiniranje radova i pozadina, fotografiranje, skeniranje, diskusija o radovima, selekcija, itd. Za naš projekt koristile smo različite vrste papira i dimenzija te kao pozadine radova odabrale dvije vrste dimenzija, A4 i A3 format te bijelu, svijetlo sivu, tamno sivu, crnu i svjetlo smeđu s teksturom pozadinu.

Cilj ovog projekta je neizvjesna suradnja dviju umjetnica bez fizičkog kontakta. S obzirom na trenutne nesretne okolnosti u svijetu željele smo kroz zamisao - umjetnosti kao igre - zadržati pozitivan duh. Takav se ludistički pristup radu osjeća i u njegovoj osnovi koja je temeljena na prethodno određenim „pravilima“ i „granicama“, gdje je tijek i ishod, unatoč inicijativi sudionikove slobode, potpuno neizvjestan. Također, osim što je bio prilagođen vremenskim „pravilima“, bio je prilagođen i prostornim „pravilima“.

Ovo iskustvo doprinijelo nam je u likovnom, ali i emotivnom aspektu u ovom periodu socijalne izolacije. Djelovalo je kao osobni izazov u kojem smo se na temelju povjerenja suočavale sa zadiranjem u tuđi rad, s time i u tuđu intimu, a i svladavale smo podsvjesni pritisak od upropaštavanja tuđeg rada. Na taj način usredotočile smo svoju pažnju na nešto pozitivno i uzbudljivo.